Jasno nam je da je promatrati čovjeka kao samo biološko biće duboko manjkav način promatranja. Čovjeku nije dovoljno samo da održava svoje biološke životne funkcije. Promatrati čovjeka kao biološko biće s razvijenim psihičkim životom još uvijek je manjkavo jer nas to nas ne udaljuje previše od naših kućnih ljubimaca koji također posjeduju određenu razinu psihe. Čovjek, da bi se zaista mogao zvati čovjekom nužno mora uzeti u obzir komponentu duha. Tek duhovni čini čine čovjeka zaista čovjekom i bićem drugačijim od drugih živih bića. Tek duhovni čini čine povijest, kulturu, civilizaciju, … Nitko mudar neće tvrditi da zadovoljenjem osnovnih fizičkih potreba iscrpljujemo sve što je čovjeku potrebno za ispunjen život.

Pa ipak, događa se da čak i u suvremenom svijetu nakon toliko civilizacijskih napora tako često sami sebe i svijet oko nas, pa nekad i samu kulturu svodimo samo na biološke i psihičke potrebe. Tako često sami sebe i jedni druge sprečavamo u zadovoljavanju potreba našeg duha tako da smo skloni sve osim borbe za očuvanje fizičkog života proglasiti nebitnim ili gubljenjem vremena i resursa. Tako često sebe pa i svoje obitelji, naše vrijeme i vrijednosti podlažemo krutoj ekonomskoj računici, bilo na osobnoj razini ili sustava u kojem živimo. Umjetnost, rekreacija, priroda, duhovnost, tako su često omalovažene ili pritisnute u kut od ‘većih’ i ‘važnijih’ briga, ispunjavanja normi i služenja krutom sustavu koji nikada neće za njih imati mjesta jer se temelji na vrlo prizemnim zakonima. Događa se onda da nas upravo nedostatak tih ‘manje bitnih’ stvari otjera u probleme ili u konačnici možda i u grob. Koliko puta smo čuli sami sebe ili ljude oko nas da bi se trebali više opustiti, više posvetiti sebi, odnosima, ravnoteži, zdravlju, šetnji, vježbanju, stvarima koje nas vesele i ispunjavaju, tjeraju na razmišljanje, odmaraju, čine dobro našem zdravlju, a da se to na kraju nikada nije dogodilo. Često živimo između zavisti i osude ljudi koji uspijevaju naći mjesta i vremena za čine duha, zavisti jer znamo da bismo i mi htjeli tako i osude jer oni ipak čine nešto nedopustivo.

Postoji razlika između zanemarivanja vlastitih obaveza i dužnosti na račun stvari koje nam čine ugodu i grubog ignoriranja vlastitih potreba. Čini se da je u našem društvu ta granica ugrožena u oba smjera, općenito nam fali osjećaja za ravnotežu, a osjećaja za ravnotežu nedostaje upravo kada si ne dopuštamo širinu ljudskog iskustva, kada nam duh, duša i tijelo nisu dovoljno usklađeni, kada smo zapravo duboko nesvjesni sebe i stvarnosti oko nas. Mjesta koja su bogata kulturom, duhovnošću, prirodom, poviješću, prilika su da se pokušamo vratiti u tu ravnotežu, da odvojimo vrijeme i da si dopustimo iskusiti više od onoga što u svakodnevici doživljavamo i oko čega se stalno vrtimo, što nas možda i zarobljava i tjera u stalno jedne te iste obrasce mišljenja koji ne zadovoljavaju sve naše potrebe na ispravan način. Namjerno posezanje za onim što zadovoljava stvarne dubinske potrebe našega duha nije pitanje luksuza, pitanje je to osnovnih ljudskih potreba, pitanje je to našeg ukupnog zdravlja kao ljudskih bića, a i zdravlje civilizacije za koje smo često zabrinuti se postiže kroz zdravlje pojedinaca koji ju sačinjavaju.

Nalazimo se u crkvi svetog Vida, Modesta i Krešencije. Sveti Vid je bio dijete bogate rimske obitelji. Zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i dadiljom Krešencijom podnio je mučeništvo jer nisu htjeli odustati od svoje kršćanske vjere, usprkos ponudama koje bi im višestruko i dugoročno zadovoljile osnovne fizičke potrebe, odlučili su se radije za zdravlje duha i duše, za vrijednosti koje ne propadaju i ono što je nemoguće ubiti fizičkom smrću. Neka nas njihov primjer nadahne da počnemo više razmišljati o dubinskim potrebama našega bića i našega duha i da se odvažimo zauzeti se za ono što nas vodi u ispunjenost i ravnotežu, u ispravne odnose prema sebi, drugima i svijetu, i u konačnici u vječnost.