Svi cijenimo ljude koji imaju čvrsta uvjerenja. Među njima se ističu ljudi poput bl. Francesca Bonifacija, a i mnogih drugih, koji su zbog svojih uvjerenja i umrli. Čak i izvan vjerskog konteksta takve ljude smatramo herojima ako su umrli za neko dobro, za nešto što su smatrali istinitim. No suprotno čestom zaključku, nije ih smrt učinila svetima ili herojima, učinio ih je takvima ponajprije njihov život. Da bi netko mogao svjesno umrijeti za neki ideal mora ga prvo živjeti, inače je njegova smrt bila slučajna, a znamo da smrt bl. Francesca Bonifacija nije bila slučajna jer slučajan nije bio niti njegov život. Svrhovito je postupao u odnosu na ono što je smatrao ispravnim, istinitim i vrijednim.

Potreba da imamo uvjerenja i da ih se držimo potreba je ljudskog duha. Samo čovjek je biće koje traži i svjesno želi istinu i razočaran je kad je ne nalazi ili kad je nezadovoljan ponuđenim, samo čovjek je biće koje je sposobno sebe svjesno oblikovati u odnosu na neku istinu i svoj život usmjeriti prema nekim vrijednostima. Samo čovjek je biće koje procjenjuje je li njegov život smislen ili nije. Samo se čovjek s drugim ljudima svađa oko toga što je istina i što je ispravan put. Ostatak živog svijeta na zemlji stvari prihvaća onakvima kakve su im prezentirane i mijenja svoje ponašanje u odnosu na trenutačnu situaciju.

U današnjem svijetu pluralizma ljudi će se ponekad teško složiti o tome što je istina, do te mjere da se ponekad postavlja pitanje postoji li istina uopće. Jedna stvar je univerzalna, bez obzira na razlike u mišljenjima, svi volimo dobrog čovjeka i svi znamo prepoznati dobrog čovjeka, svi znamo opisati dobrog čovjeka, nabrojiti njegove osobine. Dobrota kao da je univerzalna, a prema sjećanjima i zapisima bl. Francesca Bonifacija upravo su ga kao takvog čovjeka opisivali. U čemu se dakle sastoji dobrota? U radosnom izvršavanju obaveza, u dosljednosti u malim svakodnevnim stvarima, u dobrom i prijateljskom postupanju prema ljudima, u dobronamjernosti, vedrini i smirenosti. Kada sretnemo takve ljude dobro je pogledati koja su njihova uvjerenja, od kud crpe svoju inspiraciju i koji je korijen njihove dobrote jer često imamo bolna iskustva vlastite nemoći da zaista budemo dobri onoliko koliko i kako bismo htjeli usprkos trudu. Na tom putu nam je zaista dobrodošao svaki dobar primjer i savjet.

Ako pogledamo bl. Francesca Bonifacija, on će zajedno s drugim svecima reći da svoju inspiraciju crpi u Bogu. Taj odgovor se modernom čovjeku može činiti apstraktan ili površan zato jer pojam Boga uporno doživljava apstraktnim, a teško nam se ravnati po apstraktnom principu. No ako je pitati svece, Bog za njih nije bio nimalo apstraktan. Sveti Franjo Asiški Bogu se obraća pohvalama: ‘Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota, ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokojstvo, ti si radost, ti si nada naša i veselje. Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše bogatstvo do zasićenosti.’ Vidimo da njihov pojam Boga nije prazan niti površan i vidimo da je Bog izvor svih onih osobina koje sačinjavaju dobrog čovjeka. Možemo reći da je za njih istina bila u Bogu i da su u to bili čvrsto uvjereni, da je Bog izvor istine i dobrote. Možemo na to, kao tipična djeca svoga vremena, probuditi skeptika u sebi, ali ne možemo poreći činjenicu da su uvjerenja, riječi i djela svetaca urodila plodom i ostavila trag. A sam Bog nas poziva da po plodovima sudimo (usp. Lk 6, 43).