Potreba da se izrazimo možda je najjasnija potreba ljudskog duha. Svako biće koje se može nazvati osobom u sebi nosi neizrecive svjetove. Mi te svjetove želimo priopćiti i podijeliti s drugima, želimo da ih drugi vide i razumiju. Odnosnost je karakteristika osoba – potreba da moj ‘ja’ ima određeni ‘ti’ kojem se može obratiti i s kojim može komunicirati. Jedino u kontaktu s drugima, jedino stupanjem u odnos s ‘ti’, ‘ja’ može sebe potpuno shvatiti, obuhvatiti i izraziti. Tu moć i potrebu koristimo u svakom trenutku svojega života. Čak i naši postupci koje činimo u izolaciji, usmjereni su na to da sebe izrazimo. Ta potreba toliko je duboko u našem biću da izlazi iz nas i kada nikoga nema u blizini, jer je to dio bivanja čovjekom. O tome dramatično govori i drevni haiku:

Krijesnica proleti –

Gotovo rekoh: ‘Gledaj!’

– a bijah sam.

(Taigi)

Možda najjasniji primjer potrebe čovjeka da se izrazi je umjetnost. Ostala bića na zemlji ne stvaraju umjetnost namjerno. Samo čovjek je biće koje prema suncu može pružiti cvijet i taj čin mu može izazvati radost. Umjetnost je nešto što nismo imali nikakvu objektivnu fizičku potrebu učiniti, a ipak smo imali, možda i silnu potrebu to učiniti kako bismo izrazili i s drugima podijelili nešto iz našeg unutarnjeg svijeta. Konglomerat je to više potreba ljudskog duha, potrebe za slobodom izražavanja, za divljenjem, za povezivanjem, za priopćavanjem istine, za ostavljanjem traga i sjećanjem. Umjetnost izražava i našu potrebu za ljepotom i skladom. Umjetnost nisu samo izložbe, galerije i nastupi. Svaki čovjek je umjetnik kada sebe pokušava izraziti, kada želi uljepšati svoju okolinu i kada poseže za lijepim.

Zamislimo svijet u kojem smo usmjereni samo na preživljavanje i ono što je fizički nužno. Takav svijet je možda funkcionalan, ali je tužan jer čovjek je stvoren za puno više. Funkcionalnost nije jedino mjerilo važnosti ljudskih čina, čovjek je stvoren da se izražava, da ispunja svoje i fizičke i duhovne potrebe. Za održavanje fizičkog zdravlja trebaju biti zadovoljene osnovne fizičke potrebe, ali svi ljudi zdravog razuma će se složiti da je za ispunjen život potrebno još i puno više od samo fizičkog zdravlja i sigurnosti. Iako fizičke potrebe imaju neposrednu prednost, psihičke i duhovne potrebe imaju veću ukupnu prednost. Svima nam je jasno da je zdrav čovjek daleko više od zbroja zdravih funkcija svog organizma. Štoviše jasno nam je da će tijelo jednog dana prestati postojati, a ipak duboko vjerujemo da će naš duh i duša nastaviti živjeti. ‘Ljepota će spasiti svijet’, riječi su to F. M. Dostojevskog. Sveti Franjo Asiški nas podsjeća da je i Bog ljepota. Ono što uložimo u duh, u cjelinu našeg postojanja, to je ono po čemu se do kraja ostvarujemo kao ljudi i možemo pozitivno utjecati na svijet.

Postoji jedan bolji dio, koji možda često, zagledani samo u funkcionalno, propuštamo vidjeti ili izabrati. O tome govori događaj iz evanđelja gdje Isus u susretu s dvije sestre, Martom i Marijom, isključivu brigu oko zadovoljavanja onoga što smo skloni zvati osnovnim potrebama stavlja na drugo mjesto, a prednost daje onome što smo mi u svojem skučenom i zemaljskom načinu gledanja skloni proglasiti manje bitnim. (usp. Lk 10, 38-42). Isus nas na više mjesta potiče da damo prednost onome što njeguje i snaži naš duh i ispravan odnos s Bogom, a obećava nam da tada niti zdravlje niti sigurnost tijela i našeg ukupnog bića u vječnosti neće izostati. Štoviše, pokazao nam je to vlastitim primjerom u Isusu Kristu. Isus je odgovarao na fizičke potrebe ljudi, ali ih je uvijek usmjeravao prema većoj vjeri i nadi blaženstva nebeskog kraljevstva.