Promatrajući prirodu, osobito njezine veličanstvene dijelove koji nas na fizičkim skalama višestruko nadilaze, shvaćamo da je ona daleko veća od nas. S druge strane promatrajući sebe i promatrajući prirodu razumijemo da smo i mi po mnogo čemu iznad prirode. Shvaćanje veličine i nadmoći prirode nad nama navodi nas da joj se divimo. Shvaćanje da ju na neke načine ipak nadilazimo nažalost nas često navodi da je ignoriramo, omalovažavamo i iskorištavamo. Taj dualni odnos između nas i prirode može nas zbunjivati, ali možda je takav odnos upravo dar da ne bismo sebe smatrali njezinim protivnikom nego radije bratom. Brat kao pojam znači nekoga tko je povezan, ali različit. Bez obzira je li jači ili slabiji tu je da pomogne i izgradi radije nego da uništi. No ako nismo u stanju biti u skladu sami sa sobom i jedni s drugima kako ćemo biti u skladu sa ostatkom stvorenoga svijeta? Nemoguće je tražiti samo djelomičan sklad ili djelomičnu ravnotežu, kako unutar sebe, tako i u odnosu nas i svijeta. Sklad i u umjetnosti znači ravnotežu svih dijelova. Ako neko odlično likovno, glazbeno, dramsko ili drugo djelo sadrži neki neuređeni dio, to nas u najmanju ruku zbunjuje. Da bi nešto funkcioniralo i činilo smislenu cjelinu potrebno je da sklad bude posvuda. Tako je i sa čovjekom, tijelo, psiha i duh moraju zadobiti ravnotežu da bismo zaista bili zaokruženi i potpuno zdravi i da bi naš odnos prema okolini također bio zdrav.

Ako u nama ima zdravlja, a najčešće ima, u odnosu na prirodu i sve ono što smatramo dobrim i vrijednim pažnje javlja se potreba za zaštitom i očuvanjem. Tu se javljaju dva različita procesa, stanje i djelovanje, a ispravno djelovanje zahtijeva puno veću disciplinu od samo ispravnog mišljenja i stanja. Djelovanje je potrebno odgojiti, a odgoj uvijek kreće od neposrednih situacija i neposredne okoline. Potreba za očuvanjem, za ovjekovječenjem, za skladom potreba je ljudskog duha i ako je nismo u stanju iskazati u onome što nas direktno okružuje, kako ćemo je očuvati na nama apstraktnijim razinama, razinama duha. Čovjek je biće gradacije i ako nismo u stanju izvršavati male zadatke i dužnosti, znak je to da nam i veći i važniji izmiču iz ruku. Naš ukupan stav treba biti stav sklada i bratstva, brige i ravnoteže, jer samo tada možemo uspjeti u svojim naumima da proizvedemo sklad u svijetu i da se u svijet na ispravan način uklopimo. Želimo u svijetu ostaviti dobar trag i biti svrhoviti, biti na neki način zaštitnici svijeta u našem djelovanju.

Sveti Florijan, rimski vojnik i mučenik zbog vjere, čija se crkva ovdje nalazi, slavi se kao zaštitnik vatrogasaca jer je, prema legendi, između ostalog, pomagao u gašenju požara. Živjeti kao brat čovjek je ono što vodi u svetost. Živjeti od ideala, založiti se za njih na konkretne načine, u fizičkom i duhovnom smislu, u malim i u velikim stvarima pa ako treba i životom krajnji je izraz harmonije duha, duše i tijela u nama samima. Sveti Florijan nije svet zato jer je umro nego zato jer je živio kao brat čovjek, zato i danas zauzima poziciju čuvara i brata i potaknuti smo da mu se obratimo u svojim potrebama kao što se obraćamo za zagovor i drugim svecima, jer su za ovozemaljskog života naučili slušati i ispravno reagirati, jer su željeli i živjeli sklad. Nastojmo i mi preispitati sami sebe te postati više ljudi od povjerenja i integriteta, u suglasju sa sobom, stvorenim svijetom i Bogom. Počnimo od malih stvari, to je najbolji put.