Postoje mjesta u prirodi kojima se osobito divimo zbog njihove ljepote, što nije pogrešno jer i na prvim stranicama Svetoga Pisma piše da je Bog prilikom stvaranja za svaki dio prirode ustvrdio da je dobar; no treba primijetiti i jednu drugu stvar. Za prirodu je Bog ustvrdio da je dobra, a kod stvaranja čovjeka ustvrdio je da je veoma dobro (usp. Post 1). Sveti Augustin u tom kontekstu napominje da ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokim prostranstvima oceana, i kružnom pokretu zvijezda, a pored sebe prolaze i – ne čude se ničemu. Lako nam je vidjeti ljepotu u prirodi, puno teže nam je ponekad vidjeti ljepotu u ljudima, a možda ponajviše u sebi samima. U usporedbi s veličanstvima prirode teško nam je nekada vidjeti što je to u nama ‘veoma dobro’ da prema Božjem sudu zasjenjuje sva čuda prirode i svemira. To je zato jer prirodu vidimo kao mirnu, bezazlenu i čistu, a sebe i čovječanstvo na toliko načina prepoznajemo kao one koji nisu čisti. Mi zaista na mnogo načina zamagljujemo svoju sliku i zbog svojih grijeha i slabosti imamo razloga osjećati se nečistima. No i za nas takve nečiste, Bog tvrdi da smo još uvijek vrijedniji od čuda prirode, štoviše da je vrijedno za nas i umrijeti. Dobro si je to posvjestiti dok promatramo osobito lijepe dijelove prirode pred kojima se osjećamo malenima. Nismo savršeni, ali to ne mijenja činjenicu tko smo i lakše je vratiti se svome dostojanstvu pa makar smo ga i iznevjerili nego živjeti neistinu o sebi, živjeti daleko od sebe. To najviše boli i donosi najviše štete i nama i onima oko nas. Potreba ljudskog duha je da zna i živi istinu o sebi. Često smo skloni vjerovati onome što tkogod misli i govori o nama. Možda je vrijeme da uzmemo u obzir ono što autor našega života govori i misli o nama.