Divljenje je čin ljudskoga duha; životinje mogu biti iznenađene, mogu se osjećati ugodno, ali diviti se može samo čovjek. Možemo slobodno reći da je divljenje ne samo sposobnost ljudskog duha već i da je čovjekova duhovna potreba. Lljudi koji se ničemu ne dive siromašni su ljudi, a svi volimo ljude koji se znaju diviti jer divljenje je potvrda vrijednosti onoga čemu se divimo. Svi volimo ljude koji ispravno prepoznaju i afirmiraju vrijednosti, koji se znaju iskreno oduševiti. Divljenje ponekad poziva i na akciju da se založimo za ono što je vrijedno divljenja i pažnje. Ispravno odgojiti i usmjeriti svoju sposobnost divljenja može od nas učiniti kvalitetnije ljude. Diviti se najviše znaju djeca jer je njihov pogled čist i otvoren, a odrasli ljudi nerijetko se požele vratiti u djetinjstvo da bi se opet mogli iskreno diviti.

Priroda u nama osobito često izaziva divljenje jer ga i zaslužuje, no prirodi se lako divimo jer nam je vrlo poznata i konkretna i iz istog razloga mnogi ljudi se često u životu i zadržavaju samo na tjelesnim i ponekim psihičkim potrebama zato jer su im one jedine poznate, dok svoj duh zanemaruju jer ga ne poznaju dovoljno. Čovjek da bi se ispravno znao diviti onome što je oko njega, prvenstveno mora sebe cjelovito upoznati. Tako će razaznati i ono što je vrijedno divljenja. Da bi čovjek sebe dobro poznavao mora znati tko je i odakle dolazi, i to ne samo na fizičkoj nego na egzistencijalnoj razini. Odakle dakle dolazimo?

Često se divimo prirodi koja zaista jest veličanstvena i vrijedna divljenja, no trebamo se zapitati, ako stvoreno u nama izaziva toliko divljenje i oduševljenje koliko je onda više divljenja vrijedan stvoritelj svega toga. Nitko ne može stvoriti nešto što u sebi na neki način već ne posjeduje. To je istina i za ljude, i mi u stvaranju nužno prenosimo dio sebe, dio svojih misli i ideja, svojih osobina, svojih sposobnosti. Pa ako je priroda toliko lijepa, koliko je ljepši i vredniji njezin stvoritelj. Na pitanje odakle dolazimo, možemo jasno odgovoriti ako se zapitamo gdje se osjećamo kao doma. U susretu s veličanstvenim izričajima prirode osjećamo se zaista bliže domu, bliže onom iskrenom dječjem divljenju i radosti, osjećamo se da pripadamo. Osjećamo da ima nešto više iznad svih nas što nas poziva na divljenje. C.S. Lewis piše kako nam je Bog bliži nego što mislimo i kako u onom trenu kada se s Bogom susretnemo licem u lice nećemo naići na stranca s kojim se tek moramo upoznati već na prijateljsko lice koje smo oduvijek poznavali i prepoznavali na raznim mjestima na zemlji, u raznim situacijama svoga života i u pokretima vlastitog duha iako možda ne uvijek svjesno. Božji tragovi su posvuda oko nas pa i u samoj mogućnosti i potrebi da se divimo.

Sveti Kancijan kome je crkva ovdje posvećena jedan je od mnogih svetaca iz rimskog vremena koji su radije umrli nego se odrekli svoje vjere. Izvještaji o svecima koji su umrli mučeničkom smrću uvijek nas pomalo plaše, a rjeđe nam pada na pamet da su oni možda bili ljudi divljenja, a ne samo mučeništva, da su srcem znali jasno prepoznati ono što mi samo naslućujemo u veličanstvenim tragovima oko nas, da su vidjeli dalje od nas i da su se ponajviše radovali susretu u punini s tim prijateljskim Božjim licem, više nego svemu drugome što im se moglo ponuditi. ‘Blago čistima srcem, oni će Boga gledati’ (Mt 5, 8), to obećanje se ne odnosi samo na daleku budućnost već se po našoj spremnosti da budemo otvoreni tome da Boga upoznamo i prepoznamo, očituje već i sada. Čovjek je više od ovozemaljskog, sjetimo se toga u susretu sa zemaljskim stvarnostima vrijednim divljenja.