Nemamo slobodnog vremena, tvrdnja je to koju često izričemo, nekada da se ogradimo i opravdamo, a nekada da tužno konstatiramo činjenicu da zaista nemamo vremena za baviti se onime čime bismo se htjeli baviti, za aktivnosti koje spadaju pod ‘slobodno vrijeme’ ili čak za odmoriti se i ne raditi ništa. Jako dobro intuitivno znamo što je to sve što spada pod slobodno vrijeme i nekada se čak možemo osjećati krivo ako smo si uzeli previše vremena za aktivnosti slobodnog vremena jer slobodno vrijeme je nešto čega nam očito nedostaje. Zanimljiva je ta sintagma ‘slobodno vrijeme’, kao vrijeme u kojem smo slobodni raditi što god želimo, ispuniti neke svoje potrebe, vrijeme u kojem smo slobodni vrijeme provoditi naizgled nesvrhovito, spavati, otići u šetnju, na putovanje, susresti se neobavezno s drugim ljudima, baviti se sportom, umjetnošću, generalno nečime što nas ispunja i opušta. Često se događa i da vrijeme za takve aktivnosti moramo ‘ukrasti’. No ako nemamo dovoljno slobodnog vremena za ono što nas ispunja i odmara znači li to onda da smo zapravo neslobodni ljudi? Neslobodni smo zaista često na mnoge načine koji su nam izvana ili iznutra nametnuti.

Duboka ljudska potreba je biti aktivan i djelovati slobodno jer sposobnost samoodređenja spada u temelj bića koje je osoba. Kada spominjemo velike riječi poput samoodređenja možemo ih automatski povezati sa velikim i životno definirajućim izborima, ali čovjek se ne očituje samo u tim i takvim trenutcima, čovjek i njegova moć samoodređenja očituje se i u svakodnevici i u svakom činu kojeg poduzima, osobito u činima koje poduzimamo u svoje ‘slobodno vrijeme’. Nikada ne prestajemo biti ljudi, sve što se nas tiče jednako je bitno, a opće je sagledljivo da su male i svakodnevne odluke i ono što činimo u ‘slobodno vrijeme’ često odluke koje na kraju polako, ali sigurno oblikuju naše dugoročne ishode, koje nas guraju u određenom smjeru.

Veću pozornost treba pridati ‘slobodnom vremenu’, veću pozornost treba pridati slobodi uopće jer mnogo je ljudi koji zaista u sebi nisu slobodni, čak i ako na raspolaganju imaju i više ‘slobodnog vremena’ od drugih ljudi. Sloboda je nešto što je u odnosu na čovjeka uvijek važan pojam i zato spada u duhovnu sferu. Bog je Izraelskom narodu zabranio rad jedan dan u tjednu, ne da bi ih ograničio i uzeo im slobodu nego da bi im dao ‘slobodno vrijeme’, da bi ih oslobodio od ropstva zemaljskim principima vječite borbe za fizički opstanak i oslobodio ih za ono što je ljudska viša i dublja potreba za ispunjen život, a čovjek je taj koji se uporno daje zarobiti i uporno se vraća u neslobodu pod raznim izlikama.

Važno je uzeti si slobodno vrijeme. Važno je zauzeti se za slobodu i za zadovoljenje potreba duha, a ne samo potreba tijela, a još je važnije znati te potrebe ispravno prepoznati. Dobro odabrane slobodne aktivnosti stvaraju akumulacijski bazen zadovoljenih potreba od kojega je naše biće sposobno dalje crpiti i natapati svoj daljnji rast i hod kroz život. Sveti Mihovil arkanđeo kome je posvećena ova crkva Božji je agent akcije zauzimanja za slobodu. On je pobjednik nad Neprijateljem koji ne preže ni pred čime da nas zarobi. Sloboda je dakle ono temeljno što nam Bog želi dati. ‘Za slobodu nas Krist oslobodi’ – govori poslanica Galaćanima (Gal 5,1), iako naša slomljena gledanja ponekad žele stvari vidjeti drugačijima. Dakle, ako želimo više ‘slobodnog vremena’, vremena u kojem smo slobodni djelovati iskreno i neopterećeno, prema onome što naše biće zaista treba i može primiti i dati, prema onome što je naš potencijal i svrha, trebali bismo se češće vratiti na izvore slobode, češće se obratiti Bogu.