Jedan od jasnih čina ljudskog duha je potreba za povezivanjem, ne samo za blizinom. Potreba za blizinom drugih jedinki svoje vrste pojavljuje se i kod životinja i nije dovoljna. Ljudska potreba za povezivanjem mjesta, krajeva, ljudi, za olakšavanjem kontakta nadilazi utilitarističke ideje o bržem transportu robe. Ispravna ideja napretka uvijek je uključivala više od samo olakšane razmjene robe. Ona uključuje razmjenu iskustava, pogleda, znanja, tradicija, mudrosti i vrijednosti. Ponekad smo skloni upasti u zamku ideje da ćemo napredovati jedino ako se izoliramo, zaštitimo od drugih i drugačijih, ako ljubomorno čuvamo sebe i svoje, ali povijest i praksa pokazuju drugačije. Napredak je uvijek dolazio po kontaktu među različitim skupinama ljudi, po povezivanju udaljenih mjesta, po izgradnji ceste, mosta, pruge i sličnog. Istina je to i za ovaj kraj i željeznicu koja je povezivala sva ta mala mjesta i donosila im tako dašak svježine i nove prilike za susret, okrjepu i rad. Tako i danas ovaj kraj živi po svojoj otvorenosti drugima.

Postoje mnoge situacije u kojima nije dobro ostati zatvoren i izoliran. No razumljive su i opasnosti koje donosi otvorenost i povezivanje. Uvijek postoji mogućnost da dođe netko jači i zlonamjeran, da umjesto izgradnje i napretka donese pustošenje i rušenje. Osjetio je i ovaj kraj puno puta i tu stranu medalje. Svatko od nas je u životu osjetio i jednu i drugu stranu medalje otvorenosti i povezivanja s drugima. Ljudska iskustva i općenito iskustva života ovdje na zemlji ponekad mogu biti bolna i teška i mogu nas obeshrabriti u daljnjim pokušajima da se povezujemo, možemo poželjeti spaliti mostove i pruge umjesto da ih gradimo i koristimo. To će nas možda zaštititi od opasnosti, ali neće zadovoljiti niti ugasiti našu potrebu za povezivanjem, za zajedništvom, za rastom za novim, za napretkom. A zatomljivanje te potrebe može izazvati bolest. Mi zapravo i nemamo alternative nego da posežemo za onime što nam je usađeno kao težnja jer samo tako idemo prema cjelovitosti i svrhovitosti svoga bića, samo tako gradimo smislenu civilizaciju, samo tako ostavljamo trag u našem krajoliku koji i drugi mogu koristiti. Izaći iz sebe i uz potencijalnu opasnost čin je hrabrosti i zalaganja za bolji svijet.

Niti jedna ljudska potreba, a osobito duhovna nije izolirana. Da bismo jednu potrebu ispravno ispunili nužno moramo imati ravnotežu i na drugim područjima, čovjek je cjelina u sebi, važno je stoga raditi na sebi da bi se ispravno znalo povezati s drugima, ali i obraniti od njih po potrebi. Takav rad na sebi je izazovan i težak proces. Teško je sebe ispravno vidjeti, teško je ispravno procijeniti situacije. Prepuni smo ponekad savjeta za samopomoć i ljudske mudrosti, potrebna nam je često i pomoć koja dolazi iznad nas, koja nadilazi nas i naše ljudske međusobne poteškoće. Crkva svetog Petra i Pavla koja stoji na ovome mjestu upućuje nas prvo na velikane povijesti koji su bili prije nas – i sveti Petar, a osobito sveti Pavao imali su potrebu za povezivanjem, za navješćivanjem, možemo slobodno reći da je u tome bio njihov životni poziv koji, kako čitamo u Svetom Pismu, nije bio bez poteškoća i teških situacija, no to ih nije uspjelo zaustaviti niti spriječiti niti učiniti ogorčenim na ljude i svijet, upravo zato jer su apostoli izvor svojih težnji prepoznali u Izvoru iznad sebe. Na Božju sliku smo stvoreni, to znači da je u nama otisak Božjih osobina, naše duhovne potrebe odraz su onoga što u Bogu koji je Trojstvo već jest – savršeno zajedništvo i povezanost bez ugrožavanja ili gubitka identiteta drugoga i ako to želimo ostvariti ovdje na zemlji, nema drugog načina osim da se damo voditi i oblikovati od strane onoga koji je na Nebesima.