Povijest je prvenstveno svjedočanstvo čovjekovih duhovnih čina, jer uvijek nemiri duha više pokreću povijest nego prirodna događanja, uvijek čovjekova reakcija na prirodna i druga događanja stvara povijest. Povijest često promatramo u okviru velikih svjetskih događanja koja ne uzimaju u obzir malog čovjeka već ga samo povlače u svoj vihor jer često velika svjetska zbivanja i odluke nekih ljudi na višim pozicijama utječu na sudbine pojedinaca raspršenih po malim selima ili izgubljenih u velikim gradovima. No bez obzira na velike tijekove povijesti život se uvijek nastavlja, uvijek postoji neko kretanje, neka promjena na mikro skali, u pojedinačnim životima. Ako bliže promotrimo povijest ona je prvenstveno ponajviše osobna, u nastojanju svakog pojedinca da njegov život bude obilježen i zapamćen kao smislen. Neki se onda u tom nastojanju izdižu i utječu na tokove velikih događanja, pozitivno ili negativno.

Povijest je dio potreba čovjekovog duha. Kada govorimo o životinjama ne govorimo o povijesti, govorimo o statistici ili kronologiji. Životinje ne razmišljaju u terminima povijesti, jedino čovjeku u kumulativnom smislu nije svejedno što je bilo, što jest i što će biti, samo čovjek u protoku vremena i događanja traži dublju poveznicu i smisao, samo čovjek želi stvari spasiti od zaborava, samo čovjek želi razumjeti okolnosti razvoja i okolnosti koje su dovele do sadašnjeg stanja, samo čovjek želi spasiti od zaborava ono što su neki prije njega gradili, samo čovjek želi upoznati svoje korjene i na njima nastaviti dalje. To je dio dubinske potrage za smislom i razumijevanjem, dubinske potrebe za pripadanjem i dubinske potrebe za bijegom od zaborava. Ponekad se interesiramo za povijest kako bismo kvalitetnije mogli dokučiti kako da sebe spasimo od zaborava, kako da izbjegnemo iste greške koje su dovele do propasti nekih. Samo čovjek aktivno traži vječnost. Ljudi koji ne vjeruju u život poslije smrti često su grčevito orijentirani da za zemaljskog života postignu ili ostave nešto zbog čega će biti zapamćeni što dulje, da ostave trag, nekima i uspije barem za neko vrijeme, ali povijest je neumoljiva i mnogi budu izbrisani i zaboravljeni usprkos silnom trudu, usprkos svim naporima, usprkos tome što im je dobro išlo u životu.

Zemaljske perspektive ponekad su zaista tužne, u Svetom Pismu već kod Abrahama vidimo tu tragediju gdje je njegovo silno bogatstvo trebao naslijediti netko drugi, najamnik koji nije čak niti produžetak njegove loze. Već tom pričom u Bibliji Bog nam poručuje da samo on može spasiti od zaborava, da samo u njemu sve živi, da su samo u njegovoj knjizi imena i identiteti svakoga od nas zapisani za vječnost. Osnovni i prvi primjer je Blažena Djevica Marija, skromna djevojka iz Nazareta koju bi povijest zasigurno zaobišla, kao što je zaobišla mnoge siromašne ljude po selima diljem svijeta, selima poput ovoga. Svaki taj poviješću zaobiđeni čovjek zapravo ima bogatu osobnu povijest za koju ne želi da se zaboravi, svatko od nas ima bogatu osobnu povijest u kojoj je svaki događaj poput vrijednog artefakta, svako sjećanje je bitno. Primjer Blažene Djevice Marije kojoj su posvećene tolike crkve diljem svijeta uključujući i ovu, uči nas da ako svoju osobu i svoju osobnu povijest predamo u Božje ruke nećemo biti zaboravljeni nikada. Blažena Djevica Marija od krunice nas još više na to podsjeća. Svaki dan milijuni ljudi moleći krunicu spominju mnogo puta njezino ime, ostavštinu i identitet. No nije ona jedina koja je izdvojena i kojoj se to događa, ona je samo prva na kojoj je Bog pokazao svoj plan sa svakim svojim djetetom, plan da vječno budemo cjenjeni i zapamćeni. Tražiti spas od zaborava među prolaznim elementima tek je privremeno i nesigurno rješenje naših dubokih potreba da ne budemo prolazni i nebitni. Tražimo radije svoju sigurnost u onome što teži u vječnost pa će nas se i prolazno radije sjećati.